Staro gornjogradsko kazalište
Kazališne su se predstave i ranije održavale u Zagrebu, u okviru samostana, crkava, na trgovima i u palačama, no gornjogradsko kazalište bilo je prva profesionalna i isključivo u kazališne svrhe podignuta zgrada u Zagrebu.
Svečano otvorenje održalo se 4. listopada 1834. godine, na imendan cara Ferdinanda I.
(Zemun, 1793. - Zagreb, 1867.)
Kazališnu je zgradu, od novca dobivenog na bečkoj lutriji, dao izgraditi zagrebački veletrgovac i posjednik Kristofor Stanković kako bi ga iznajmljivao gostujućim družinama.
Gradska uprava sklopila je sa Stankovićem ugovor o izgradnji kazališta, za koje mu je besplatno ustupila zemljište na južnoj strani današnjeg Markova trga. Gornjogradsko ili Stankovićevo kazalište, ili, kako ga je narod zvao, varoški teatar, nalazilo se na uglu današnje Ćirilometodske, gdje je bio ulaz, i Freudenreichove ulice.
To je kazalište bilo središnja zagrebačka kulturna institucija i svojevrsna točka šireg kulturnog obrazovanja hrvatskog stanovništva sve do izgradnje nove kazališne zgrade na tada Sveučilišnom trgu.
Staro kazalište na Markovu trgu
Gornjogradsku su neoklasicističku kazališnu zgradu izgradili otac i sin Christofor i Anton Cragnolini. Zgrada je uz gledalište i pozornicu na prvom katu imala i redutnu dvoranu u kojoj su se priređivali plesovi. Ondje je 1848. godine neko vrijeme zasjedao Hrvatski sabor, a danas je to jedini posve očuvani dio nekadašnjeg kazališta koji se nalazi u Staroj gradskoj vijećnici.
Kazalište je moglo primiti više od 750 posjetitelja, pozornica je bila relativno velika, oko 200 m2, no dio prostora zauzimalo je spremište kulisa. Oko gledališta su bila tri reda s po dvadeset loža, od kojih se prvi nalazio u razizemlju. Parket je u prednjem dijelu imao stolice, u stražnjima klupe, a tako je bilo i na balkonu. Stajalo se iza zadnjeg reda u parketu i na balkonskim galerijama. Na kazališnom zastoru, koji se i danas čuva, bila naslikana lepeza s umetnutom Karasovom slikom Djed, unuk i vila.
Gledalište starog kazališta rekonstrukcija A. Freudenreicha
Orkestar je prvobitno bio u istoj razini s pozornicom, dok ga godinu prije zatvaranja 1894. godine Stjepan Miletić, u prvoj godini svoje intendature, nije premjestio niže u parket. Od otvorenja do 1864. godine rasvjeta su bile svijeće, a zatim je uslijedila plinska rasvjeta. Miletić je 1894. ne samo uveo električnu energiju već nabavio i prve reflektore te modernizirao neke tehničke uređaje.
Prijedlog otkupa Stankovićeve kazališne zgrade vladi Demeter je uputio 1850. godine, a ban Jelačić je potom raspisao narodni zajam za tu svrhu. Proglas je objavljen 13. prosinca 1851., te je vlada ubrzo otkupila kazalište od Stankovića i postavila Kazališni odbor kao umjetničku i financijsku upravu.
Kazališna je zgrada znatno oštećena u potresu 1880. godine, no s obzirom na nedostatak sredstava za izgradnju nove zgrade, prionulo se sanaciji stare.
U staroj kazališnoj zgradi odigran je cjelokupni dramski i operni repertoar hrvatskog glumišta do kraja 19. stoljeća, izveden niz značajnih koncerata, stotinjak priredbi i mnogo društvenih zabava i plesova.
Šezdesetak godina ova je zgrada bila središte javnog i kulturnog zagrebačkog života, u kojem je posljednja predstava održana 16. lipnja 1895. godine.
Nakon toga je, unatoč Miletićevu protivljenju, gradska uprava odlučila srušiti kazalište, odnosno porušiti unutrašnjost te zgradu prenamijeniti u administrativnu. Miletić je predlagao da, uz novu kazališnu zgradu, obnovljena zgrada starog kazališta bude druga zagrebačka scena.