Iz povijesti zagrebačkog kazališta
od 1830-ih do 1870-ih
Gornjogradsko je kazalište bilo otvoreno svima koji su platili ulazninu, ali ograničenje je predstavljao jezik – od otvorenja kazališta do konca 1860. godine u njemu su mahom nastupale njemačke putujuće družine.
Razlog tomu je nepostojanje domaćeg glumačkog ansambla i novije dramske književnosti, društvena, politička i gospodarska potlačenost Kraljevine Hrvatske u okviru Habsburške, odnosno Austro-Ugarske monarhije, te struktura zagrebačkog stanovništva.
Udomaćivanju kazališta na njemačkom u zagrebačkom je kulturnom krugu doprinio sloj stanovništva porijeklom iz njemačkog govornog područja, ali i njemački jezično-kulturni identitet viših hrvatskih slojeva – građanskog društva, većeg dijela inteligencije i obrazovanijih žena.
Promjene tendencija javljaju se u drugoj polovici 1830-ih godina, kada mlada hrvatska inteligencija, nakon inozemnih studija, po povratku u Zagreb nastoji provesti program sveobuhvatnog nacionalnog i kulturnog prosvjećivanja. Znakovi društvene krize i nastojanja hrvatskog narodnog preporoda manifestiraju se upravo u kazalištu.
Zagrebačko kazalište sljedećih desetljeća prolazi kroz razdoblje uspostavljanja profesionalnog scenskog izraza i izgradnje nacionalnog repertoara. Postepeno se formiralo profesionalno hrvatsko glumište, a dramski pisci, glumci i ostali djelatnici kazališta, kao i publika, nošeni su zanosom preporodne ideje.
Sabor Ilirske čitaonice 24. siječnja 1840. povjerio je brigu o utemeljenju domaćega kazališta Dimitriji Demetru.
Dimitrija Demetar
(Zagreb, 21. VII. 1811. – Zagreb, 24. VI. 1872.)
Trupa novosadskih glumaca, angažirana na inicijativu Ilirske čitaonice, 10. lipnja 1840. godine izvela je u zagrebačkom starom kazalištu Kukuljevićevu junačku igru Juran i Sofija ili Turci kod Siska.
Ova izvedba trupe profesionalnih glumaca Domorodnog teatralnog društva prva je predstava na hrvatskom jeziku, kao i prva zagrebačka na štokavštini, a, najvažnije, njome se obilježava početak naše kazališne umjetnosti u organiziranom i profesionalnom obliku.
Patriotska radnja, prikazana pred patriotskim općinstvom, kakvoga nije bilo nigda prije ni igda kasnije u Zagrebu. Gledalište dupkom puno, a nad njim duh svečanog raspoloženja. Nijedna riječ koja se odnosila na rod, jezik i domovinu, nije bila izgovorena, a da nije izazvala buru odobravanja.
Andrić, N. Spomen-knjiga Hrvatskog zem. kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade. U Zagrebu: Tiskarski zavod “Narodnih novina”, 1895.
Nakon odlaska Domorodnog teatralnog društva osamnaest mjeseci kasnije, njemačke su predstave u zagrebačkom kazalištu nastavile dominirati.
Dimitrije Demeter 1847. godine utemeljuje Društvo dobrovoljaca zagrebačkih, koje je naredne tri godine uspijevalo održati svijest o potrebi hrvatskog kazališta.
Štampali su god. 1851. i “Pravila društva dobrovoljačkog”. U prvoj je od 56 točaka tih pravila bila označena svrha društvena: “rasprostiranje čistog narodnog jezika, budjenje ljubavi prema domovini i svemu, što je narodno slavensko, budjenje štovanja prema umjetnosti i plemenitom osjećanju, budjenje narodnog ponosa; ugodna naučna zabava domorodnog općinstva i osnivanje s t a l n o g n a r. k a z a l i š t a”.
Andrić, N. Spomen-knjiga Hrvatskog zem. kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade. U Zagrebu: Tiskarski zavod “Narodnih novina”, 1895.
No Bachov apsolutizam te Kazališni red s kraja 1850. zaključuju rad dobrovoljaca. Demeter predlaže da vlada otkupi Stankovićevu kazališnu zgradu, a ban Jelačić, tada vrlo popularan u hrvatskim građanskim, vojničkim i seljačkim slojevima, raspisuje narodni zajam za tu svrhu. Proglas je objavljen 13. prosinca 1851., a vlada je odmah od Stankovića otkupila kazalište i postavila Kazališni odbor kao umjetničku i financijsku upravu.
Međutim, nisu imali glumačku družinu, pa su ponovno dali kazalište njemačkim trupama u zakup, ali uz obavezu povremenih hrvatskih predstava.
Svega je dakle bilo, samo nije bilo – glumaca. Tako piše Nikola Andrić u svojoj Spomen-knjizi.
Od srpnja 1860. upravu kazališta na dvije godine preuzima talijanski impresario Brambilla potpisujući ugovor kojim se obvezuje da će prikazivati dramske predstave na njemačkom i hrvatskom jeziku, a opere na talijanskom. Vlada je imenovala novi kazališni odbor, koji je nadzirao rad zakupaca, a vladu savjetovao u kazališnim pitanjima. Kazališni odbor inzistirao je na tome da Brambilla angažira i dovoljan broj hrvatskih glumaca te Demeter poziva Freudenreicha iz Beča.
.
Sezona prvi put započinje izvedbom hrvatske predstave, Freudenreichove Crne kraljice 29. rujna 1860. Taj datum obilježava početak neprekidnog prikazivanja na hrvatskom jeziku. No hrvatske se predstave i dalje izmjenjuju s njemačkima, a onda se u studenom i to promijenilo.
Josip Freudenreich, ml.
(Nova Gradiška, 6. X. 1827 .– Zagreb, 27. IV. 1881.)
Djela Josipa Freudenreicha u katalogu Knjižnica grada Zagreba
Dana 24. studenog 1860. na repertoaru je bila povijesna drama Peter von Szápár Charlotte Birch-Pfeiffer, no čim se zastor podigao, krenule su burne demonstracije mladih koji su ispunili parket te je izvedba prekinuta, a zastor se spustio. Demeter, Freudenreich i Mandrović, koji su bili na predstavi znajući što se sprema, održali su kratko vijećanje, nakon kojeg se pred zastorom pojavio glumac Vilim Lesić i objavio kako će se od sutrašnjeg dana na zagrebačkoj pozornici glumiti samo hrvatski.
Lesićeva kratka uloga bila je primljena s tolikim oduševljenjem kao nikad prije ni ikad kasnije ikoji umotvor u narodnom kazalištu. Nijemci su bili za uvijek odagnani s hrvatske pozornice.
Andrić, N. Spomen-knjiga Hrvatskog zem. kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade. U Zagrebu: Tiskarski zavod „Narodnih novina“, 1895.
Vilim Lesić
(Moravče kraj Sesveta, 17. IV. 1841. – Stenjevec, Zagreb, 10. IX. 1889.)
Prva pokusna ili djelomična sezona hrvatske drame traje od 25. studenog 1860. do travnja 1861. godine, a početak se veže uz slabašno djelo Graf Benjovski ili Okletva na Kamčatki njemačkog pisca Augusta Kotzebuea. Demeter postaje svjestan da je kazalištu potrebna državna podrška te poduzima sljedeći važan korak – na saborskoj sjednici 17. kolovoza 1861. člankom LXXVII kazalište proglašeno zemaljskim zavodom.
Njime upravlja Kazališni odbor, koji je odgovoran samo Saboru, odnosno vladi, te je za kazalište propisana financijska potpora. Jednako tako, Kazališnom odboru naređuje se da osnuje dramsku školu i plaća učitelja te da se u dogledno vrijeme osnuje narodna opera. Ovaj je zakon prvi takav u ovom dijelu Europe, a zagrebačko je kazalište prva zemaljska kazališna ustanova na cijelom slavenskom jugu.
U prvoj pravoj sezoni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, od 3. studenog 1861. do 20. travnja 1862., odigrane su pedeset i četiri hrvatske predstave te dvadeset praizvedbi i premijera, ali i brojna gostovanja inozemnih umjetnika.